Jussi Adler Olsen

Iz Meretinih usta izvije se dubok i težak jecaj, a onda joj se cijelo tijelo opusti. Nije sklopila oči, nego je i dalje gledala brata. Opet se oglasi šupljim tonom, kao da diše na mrazno staklo. Osmjehne se. Kao da je zabavljaju vlastiti glasovi.

Iza njih otvore se vrata i utrči sestra s mladim liječnikom zabrinuta lica. Oni stanu pred krevet da vide Merete, koja je mirno držala brata za ruku.

Liječnik i sestra pogledaju brojke na uređajima, ali očito je sve bilo u redu, pa se okrenu sestri iz Egelyja. Zaustili su da je nešto zapitaju, a tada se opet oglasi Merete.

Uffe primakne uho sestrinim usnama, ali čuli su je svi u sobi.

»Hvala, Uffe«, šapne ona i pogleda Carla.

Pritisak u Carlovim prsima polako nestane.

KRAJ

»Zapiši bilo koji troznamenkasti broj.«

Troznamenkasti. Otkud jednom petogodišnjaku takva riječ?

Carl kimne i zapiše broj 367.

»Sad preokreni broj.«

»Da ga preokrenem. Kako to misliš?«

»Pa napiši 763, zar ne? Jesi li siguran da ti ipak nije iscurilo malo više mozga nego što misliš?« ubaci se dječakova očaravajuća majka.

Carl napiše 763.

»Sada oduzmi manji broj od većega«, uputi ga plavokosi, kovrčavi genije.

763 minus 367. Carl sakrije blok rukom kako drugi ne bi vidjeli da još uvijek oduzima onako kako je naučio u trećem razredu osnovne škole.

»Onda, koliko si dobio?« Ludwigove oči se ozare.

»Eh, 396, je l’ da?«

»Sad preokreni taj broj i dodaj ga broju 396. Koliko si dobio?«

»693 plus 396, na to misliš? Koliko je to?«

»Da.«

Carl zapiše brojeve zaklonivši ponovno papir rukom.

»To je 1089«, odgovori nakon još malo gnjavaže s brojevima. Dječak je zavrištao od smijeha kad je Carl pogledao. Bio je svjestan koliko je iznenađeno izgledao u tom trenutku.

»Ovo je stvarno nevjerojatno, Ludwig. I rezultat je isti s kojim god brojem da počnem?«

Dječak ga razočarano pogleda. »Da, pa nisam li to i rekao? Ako je, na primjer, početni broj 102, nakon prvom oduzimanja dobit ćeš 99. I onda ne pišeš 99, nego 099. Nemoj zaboraviti da broj uvijek mora biti troznamenkast.«

Duboko udahne i ustane. U zadnje vrijeme više ga ne čeka pokraj prozora, prstom više ne ispisuje njegovo ime na staklu koje se magli od njezina daha.

Istina, upozoravali su je od prvog susreta. Najbolja joj je prijateljica natuknula, a majka joj je otvoreno rekla. Prestar je za nju. Taj nešto skriva. Tom čovjeku ne možeš vjerovati. Nikad ne znaš što mu je na pameti.

Zato već dugo nije vidjela ni prijateljicu ni majku. I zbog toga je sve očajnija i sve usamljenija. S kim da razgovara? Nema nikoga. Pogleda prazne, uredne sobe i stisne zube, a na oči joj grunu suze.

Tada začuje dijete i sabere se. Kažiprstom obriše vrh nosa i dvaput duboko udahne.

Ako joj je muž nevjeran, morat će se snaći bez nje.

Sigurno negdje postoji bolji život.

Muž je ušao u spavaću sobu tako tiho da ga je odala samo sjena na zidu. Široka ramena, raskriljene ruke. On legne i privuče je k sebi bez riječi. Topao i gol.

Očekivala je umiljavanje, ali i promišljene isprike. Možda se bojala mirisa neke neznanke i oklijevanja zbog grižnje savjesti u krivom trenutku, ali on je samo zgrabi, grubo je okrene na leđa i pohlepno joj strgne odjeću. Lice mu sja na mjesečini. To je uzbudi. Isparilo je uzrujavanje, čekanje, zabrinutost i sumnja.

Prošlo je šest mjeseci otkad je zadnji put bio ovakav.

Napokon, hvala Bogu.