Prvi pravi susret sa temom ratnog zločina imao sam početkom 1996. godine, kada sam, sa još nekoliko kolega, učestvovao u privođenju, potom čuvanju i saslušanju Dražena Erdemovića, bosanskog Hrvata, pripadnika 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske koji je ubrzo nakon toga, odlukom vrha Službe i države, izručen Haškom tribunalu.
Kako to samo Bosna može da pomeša, rastavi, pa potom i krivo spoji, Dražen Erdemović je tokom 90-ih nosio gotovo sve uniforme sukobljenih strana. Prvo je kao vojnik JNA ratovao u Slavoniji, potom je kao etnički Hrvat nosio uniformu Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), da bi nakon bekstva iz tih jedinica bio mobilisan, po mestu stanovanja u okolini Tuzle, u sastav tzv. Armije BiH.
Da li zbog žene Srpkinje ili nečega drugog, ubrzo je napustio tu armiju i završio na teritoriji Republike Srpske, dakako, opet u uniformi, ni manje ni više nego u pravom ratnom 10. diverzantskom odredu njenih oružanih snaga. U stvari, priključenje tom diverzantskom odredu i vojsci Republike Srpske nije bila njegova prva namera, već je sudbina režirala da ga jedan lokalni prevarant „izradi“ za „papire“ oko odlaska sa ženom i detetom u Švajcarsku, pa je jedini način za dobijanje bilo kakvog smeštaja za porodicu i nekog novca za preživljavanje vodio preko nove uniforme i onog istog rata od kojeg je neuspešno pokušavao da pobegne.
Blag i gotovo nežan, sušta suprotnost ratničkog tipa. Govorio je mirno, lepo se izražavao, uvek bi uz blagi osmeh izgovorio „hvala“ kada bih mu dodao plastičnu čašu soka ili cigaretu. Ličio mi je na nekog studenta iz unutrašnjosti, tek ponekad bih primetio da mu ruke podrhtavaju..
Član streljačkog voda, egzekutor, zločinac…
Dražen Erdemović