Maša Kolanović

Grad se topi pod koracima ljudi. Kao santa leda pod pingvinima.

Možda to i nije bio plač zbog nje. Bili smo daleko, mi na sjeveru, ona na jugu, navikli već odavno živjeti jedni bez drugih. Bio je to plač zbog toga što se događa i što će nam se dogoditi, bespomoćnima i krhkima, s rokom trajanja tek malo dužim od životnog vijeka kukaca. Ona bi tada očajnički pružala svoje koščate prste s nepodrezanim noktima prema meni. Taj njezin pokret uvijek bi me uznemirio i pomalo uplašio. Podsjetio bi me na to da u svojim ljušturama ostajemo nepodnošljivo sami.

Sunce je bilo visoko na nebu. Kao velika blještava rupa proždiralo je praznu pučinu u daljini.