Mimezis/Odlazak

Uvijek sam bio sklon patetično-tragičnim razrješenjima: kada se ljubi, ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek

Pa na kraju biva samo: kada se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bježi, bježi se brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno.

„Lijepo je, za promjenu, sresti čovjeka zadovoljnog onim što je i onim što ima. Ipak. Nije ti palo na pamet da probaš nešto drugo, nešto više?”

Nasmijao se, no ne zlobno, nego sa sažaljenjem: „Evo si ti probao, pa gdje te je to odvelo? Nisam ti ja za ništa veliko. Za mnogo treba mnogo. Nema toga za što bih dao svoj miran san.”

Mora biti još nešto, mislimo grčevito. Međutim: stvari ne postoje zato što treba da postoje, naročito ne zato što nama treba da postoje, niti će nestati zato što ih, naš je sud, ne bi trebalo biti. Ono što zovemo skrivenim značenjem, što tražimo i ne pronalazimo – to je utjeha.

Jesam, lagao sam je. Mogao bih reći: bilo je to za njeno dobro. To je laž. Tako mi je bilo lakše. Zato što djeci, kada nemamo volje formulisati suvisao odgovor na pitanja za koja nismo spremni, uvijek možemo ispričati neku iz beskrajnog arsenala laži kojima su nas opremili naši roditelji, a njih – njihovi.

Ali ono što je trebalo, bilo je rečeno. Što je trebalo, bilo je učinjeno.

No to nije problem koji se ne može srediti. Mi ga se, naravno, bojimo. No i on se boji nas. Ravnoteža straha je gotovo pa savršen međuljudski odnos, pouzdan i trajan – svakako pouzdaniji od ljubavi, recimo.

Filozofi su svijet samo različito tumačili, ali radi se o tome da se svijet izmijeni. Doista? Ako mene pitate, posljednje ozbiljne filozofe treba tražiti među stoicima. Oni su znali: ne radi se o tome kako tumačiti svijet, još manje o tome kako svijet promijeniti, nego kako svijet trpjeti. A svijet je najlakše otrpjeti ako te za njega iskreno i potpuno zaboli.

Zadnja stvar koja će me napustiti biće srdžba. Ona je, znao sam, dokaz moje promašenosti, mog poraza. Svi ti mali, žustri ogledi o ravnodušnosti, koje sam izgovarao pred drugima, no najčešće u sebi, nisu učinili da srdžba nestane. Ravnodušnost nije bila tek poza. Bila je iskrena težnja.

Neostvarena težnja, svjedočila je srdžba. Čovjek koji je razumio stvari nije srdit. Srdžba znači da nisi razumio. Vođen srdžbom, čovjek će učiniti krivo. Srdžba nije anđeo koji sjedi na ramenu i šapuće nam mudre savjete. U srdžbi nema ni mjere ni mudrosti. Srdžba mari samo za sebe. Srdžba ne donosi zadovoljenje. Poslušamo li je, nakon nje ostaju samo tuga i praznina. I stid. Sve ono što srdžba traži od nas bolje je ne učiniti. Srdžba je ništa. Ona je sila nemoći.

Nisi ni tamo ni ovamo, ni među živima, ni među mrtvima. Ti sam i svijet mrtvi su za tebe, ali ti još uvijek nisi mrtav za svijet. Tamo gdje si nekada bio ti postoji još samo bol. To je bol bez konteksta, van mišljenja, bez početka i kraja, jer tamo, gdje si nekada bio ti, nema nikoga ko bi se mogao sjetiti početka boli, nikoga ko bi mogao dočekati njen kraj. Umjesto tebe i tvog svijeta postoji samo bol i bol je sve, bol koja boli samu sebe. U završnim trenucima bolesti, tik pred smrt, tamo gdje si bio ti postoji samo čisti, apsolutno užasni život, lišen bilo kakve iluzije i nade koja bi ga mogla olakšati