Pedeset cigareta za Elenu

Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane. Nula sati, nula minuta. Treptaj vremenskog ništa.

Neznanci koje doista ne poznaješ daleko su manje štetni od neznanaca s kojima živiš.

Kad bi je sad netko pitao: Kako biste, gospođo Greta Špoljar, opisali svoj dosadašnji život?, rekla bi: Moj život je nesporazum koji je otišao predaleko.

Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane. Nula sati, nula minuta. Treptaj vremenskog ništa.

I kupit će ručnike u svim bojama. Kad se oporavi. A hoće.

Zna da hoće. Misli su joj postale mekše otkad se isplakala. Kao da su dobile melodiju. Notni zapisi koje bi mogla i odsvirati. Otpjevati kad progovori.

Petnaesti svibnja, dan kad joj je jedan strah pomogao da se više ne boji ničega.

Treba se samo sjetiti koliko je ljudi kojima se danas ništa nije promijenilo. Kojima je sve ostalo jednako jadno kao što je i bilo. Koji opet nisu donijeli nikakve velike odluke.

Perspektiva. Kako gorda riječ. Imenica koja nosi nadu, pa makar bila i neutemeljena. Imenica, a futur.

To je bila laž. Umirao je od gladi, ali još više je umirao od pomisli na dodatne minute s to dvoje ljudi koji su mu podarili život očekujući da ga doista i živi. To su ipak, što se njega tiče, prevelika očekivanja.

Ništa je sada jedino što može podnijeti.

Taj ton. Ton redateljice. Očekivana poslušnost neupitnih razmjera. Prizor se ima odigrati po njezinim režijskim zamislima.