Sjećanje na petak

Ne zvuči li to previše formalno? Kako je uopće došlo do toga? Biti u dobrim odnosima sa ženom koju sam volio i s kojom imam sina. Kad sam upoznao Sashu, bio sam najsretniji čovjek na svijetu.« Zvučao je sanjarski, kao da govori sam sa sobom. »Bila je tako lijepa, tako posebna... Ona je netko kome odmah poželiš biti sve, zar ne? Ponekad... ponekad je s njom bilo tako teško... kao u nekoj noćnoj mori. Gledao sam kako se sve polako raspada, a nisam mogao ništa učiniti da to spriječim. Pokušao sam sve, ali ništa nije upalilo, barem ja tako mislim.

O čemu su jednogodišnjaci razmišljali? O čemu su sanjali? Kako su doživljavali svijet koji ih je napadao s toliko prizora, zvukova i mirisa, s bezbroj ruku i izbuljenih lica?

»Tužno je, zar ne, kako se želimo opet povezati s ljudima onda kad ih više nema?«

»Ljudi baš ne obraćaju pozornost na ženu s djetetom, a to je ono što meni sada treba.«

Frieda je sjedila u svojoj depresivnoj sobi i uz čašicu viskija promatrala kako se nebo mijenja. Iz plavoga u blijedo sivilo, blijedo sivoga u još mračniju nijansu, pa sve do jasne tame obasute svjetlima tisuća zvijezda.

Ako ne možeš riješiti neki problem, ona nađi onaj koji možeš riješiti.

Mislite da bi se Frieda meni obratila za pomoć oko bijega? Ja sam žena koja tone, zapravo, ne samo da tone nego se doslovno utapa.

»Sve je poput nekog čudnog sna...«, rekla je Frieda, »... kao da se događa nekom drugom, a ne meni.«

»Pa znaš kako kažu, svaki trenutak treba živjeti kao da je posljednji.«

s nekim provedete toliko vremena, uvijek ostaju uspomene.