A tu je bilo i pismo: tvoje, koje očigledno nikad nisi poslao primaocu. Sadržaj tog beživotnog parčeta papira, verovao ili ne, nije me povredio. Niti me je raspolutilo to što si je nazvao „ljubavi moja“. Pa čak ni to što si se oprostio tako strasno.
Ali biće mi teško da ti oprostim, Oskare, što si ostao sa mnom.
Što si me upotrebio kao izgovor.
Što si sakrio svoj strah iza tog mrskog, nesnosnog, besmislenog „uraditi kako valja“.
Što si našao utočište u pomisli da me „ne povrediš“ kako bi sakrio vlastitu nesposobnost da donosiš odluke.
I, iznad svega, što si me učinio odgovornom za tvoju nesreću.
Biće mi teško da ti oprostim što si se zatvorio sa mnom u taj mlaki saživot na koji si nas oboje osudio. Time što me nisi ostavio, ukrao si mi vreme, mnogo vremena, i mogućnost da nađem i osetim, i ja, nešto nalik onome što opisuješ u tom pismu.