Središnja ličnost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljedećih književnih generacija. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti («Iverje», 1899; “Novo iverje”, 1900; «Umorne priče”, 1909) koje, u rasponu od ljubavnih do satiričnih, variraju najrazličitije teme. Novele se također mogu podijeliti na one s tematikom iz domaćeg, najčešće zagrebačkog kruga, među kojima su i brojne autobiografske priče, te one s bizarnim sadržajem, u čijem su središtu likovi čudaka i osobenjaka. U Matoševim proznim djelima, koja često ujedinjuju opreke, poput humorističnog i pesimističnog, osobito dolazi do izražaja njegova stilska strategija koju je sam nazvao “artizmom”.
“Iverje” (1899.) je prva Matoševa objavljena knjiga i sadrži šest novela, među kojima je i prvo njegovo objavljeno djelo, pripovijetka «Moć savjesti”, te antologijske priče «Kip domovine leta 188*", «Pereci, friški pereci” i «Miš".
