Bastadur

U danima zla najteže preživi čovjek u čovjeku.

Što se čovjek ranije pripremi da ništa nije zauvijek i da će kad-tad doći dan kad će se zateći u osami svog bića, za toliko lakše iznese ono što mu donese život.

Čergarsku dušu mnogi ponesu mimo čerge.

Oduvijek se narod najlakše porobljavao strahom

Milije ti ono tuđe, jer ovo svoje gledaš cijeloga vijeka i ne vidiš da je u njemu isto toliko ljepote. Možda bi njima tamo ovo naše bilo ljepše od onog njihovog. Vazda je tako. Tuđe nas mami, a ono što nam je od Boga dato ne znamo da cijenimo.

Snovi obično povedu tamo gdje se svijest opire da pogleda, gdje je ostao dio nekadašnjih nadanja. Na takva mjesta valja se vraćati, makar u snovima. Tamo se kriju uzroci i odgovori, za one rijetke koji ih traže

Čemu rat kad pobjede nema? Možeš li da savladaš druge ako poraziš sebe? Ima li pobjede nad stradalima?, pitao se

Dugo se molio prije no što je zauvijek predao svoju svjetovnu odoru i navukao mantiju. Činilo mu se da je tada sa sebe svukao sav teret svjetovnog života i da se iznova rodio. Osjećaj radosti ispunio je cijelo njegovo biće. Na taj dan, o Blagovijestima, Niko je postao Nikanor.

Vjerovao je da riječi koje se rijetko prozbore, za toliko manje taknute nepromišljanjem, ujedno budu snažnije, dok one koje se često ponavljaju, na korak su do besmislenosti.

Bruka se ženama ne oprašta. Ono što se muškima oduvijek gledalo kroz prste, žene nose kao biljeg dok su žive, pa i iza toga. Prenese se na potomstvo poput zlog usuda od kojeg se svi klone i okreću glavu.