„Šta? Pa ’oće. Onomad zapodenuo tuču pa iskršili celu Prešernovu klet. Samo lusteri pretekli. Priča ceo Beograd, a men’ me sram izeđuje kô bubačke krompir. Kaže čika Selja, konobar… znaš ga… onaj iz Aranđelovac. Ne pamti takvo masovno tepanje od rat naovamo. A i društvo što mu je… Mislim… volim gi ja. Sve su to dobra deca. Al’ i oni piju kô da im je zadnje. Onaj što prodava novine i u džepovi sipa. Onda onaj… s mustaći. Glumac. Obrće špriceri kô skretničar vagoni. A ovaj naš… sleva kô u krtičnjak. I šta onda bude? Prave problemi. Naloču se, pa se svađaju, pa dobacuju, pa govnojede nešto protiv državu… I šta bude na kraj? Izedu ćuteci. Je l’ tako, sine Bane?“
„Tako je, moj muški roditelju“, složi se Branko.
„Zajebavaj, zajebavaj…“