A on me ponekad još gleda kao da je upravo ugledao suncokret. Kada ne nestaje ispod pokrivača ili ne slika oblake za filmske produkcije, tada u svojoj večitoj potrazi za jezičkim poslasticama ore po svetskoj književnosti poput psa koji traga za tartufima. Često sedi pokraj prozora velike kuće, sa svojom neukrotivom kosom i šoljom kafe, zadubljen u Danteovu Božanstvenu komediju. Podigne li glavu, moguće je da će mu pogled privući neka zanimljiva formacija oblaka. Tada poseže za svojom četkicom. Ali bez obzira na to koliko je obuzet nečim, osećam kako me vidi. Maksvelov pogled doprinosi da sve deluje oštrije i mekše u isto vreme. I onda svetlost pada i na mene.