djetinjstva već mi trgasmo veze s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom i ostadosmo posve sami
Tatjanahar citeretsidste år
treba otići nekud daleko od sunca
Tatjanahar citeretsidste år
[Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?...]
Tatjanahar citeretsidste år
Pjesnici nekad nadahnuti vjerom pjevahu ljudima o onomu kraju u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo
Danas se svakom fantazija slomi na rubu ovog svijeta.
Dalje je ništavilo pred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem
Tatjanahar citeretsidste år
Sebi I.
Ti hoćeš da živiš? O u što se uzdaš i nadaš? Ljudstvo je postalo društvo a život, pad, prodanje i poniženje
Ti si se sklonio tu u stradanje i stojiš izgubljen
O dokle ćeš ostati tako
Tatjanahar citeretsidste år
probudim se: ležim u svom lešu.
Tatjanahar citeretsidste år
I tijelo mi se gadi. Može li se kako odijeliti od tijela, biti čist od tijela? Tijelo je teret, tuđin, trulost. Ja bih ga rado ostavio negdje i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.
Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
Tatjanahar citeretsidste år
Tijelo trune. Ja živim u lešu.
Tatjanahar citeretsidste år
O ćuti, jadno tijelo, zaboravi jelo i jedi strpljenje!