A mi? Bili smo i ostali optanti. I kao i svi koji neoprezno napuste zavičaj, nismo više nikada uspevali da budemo potpuno srećni. Kao da smo imali dve, strogo odeljene sreće. Onu, tamo u pustom mađarsko-srpskom Banatu, koju smo poneli u kuferu sećanja i ovu novu, u banskom gradu Varadinu, gde ćemo se pretvarati da smo spokojniji i srećniji nego što jesmo. Tada nismo znali da se svakih sto godina otvara kapija vremena i kao džinovska mešalica, bez razumljivog i vidljivog povoda, iznova izmeša ljude i njihova htenja, namere, puteve i raskrsnice – bez reda i plana