Ivana Bodrožić

Vjera je ljubav,

a ljubav je bog

tako je jefitno,

a tako nedostižno.

Raj je možda najbolja fora,

koje se netko mogao sjetiti

kad više nije bilo načina

da se objasni besmisao.

ljudi su rođeni za to da umru,

to znamo i sami

oko nas nije bilo više ničega,

kao kada je nastupilo

malo ledneno doba zbog kojeg su nestale šume na otoku

Kako ste dospjeli ovamo?

pitat će se kad nas budu proučavali,

ovako razbacane i oštećene,

radili teorije i makete,

tragova nije bilo.

Samo je došlo vrijeme kulta “čovjeka ptice”.

Kao i u prvoj zbirci prepoznatljiv je

postratni kronotip kroz koji se prelama

kolektivna i obiteljska memorija i trauma

u prepletu s dubokom intimom.

tražeći vedrinu zaborava, stabla postaju ringišpili

Voljet ću je, lijepo me boli iznutra

iako će se svi zgražati nad njom

Ne brini za mene, samo umri od brige

Nitko, ali nitko nikoga ne razumije.