Mulat albino komarac

A ko sam onda ja?

Šta ako smo svi pokojni i ako je ovo samo jedan od života koji sanjam u magli beskonačnosti?

Šta ako ništa više nije važno?

Ovaj život koji živiš samo ti je poklonjen.

Bilo je to jedno od onih bizarnih saznanja. Probudiš se jednog dana i saznaš da si proglašen mrtvim. Da je tvoje ime samo jedno od imena na spisku žrtava rata. I da se tamo nalazi samo greškom nekog administrativnog službenika koji nije bio u mogućnosti da provjerava tačnost ovih podataka. I pomisliš šta ako ta greška nikad nije ispravljena.

Napolju su snijeg i led okovali ulice. Nisam imao nikog zbog koga bih bio živ, ali bio sam živ.

Glad je prirodno stanje čovjeka. Osnovni nagon. Sve radiš zbog gladi. Jer se glad uobičajeno povezuje sa životom. Odnosno smrću. Naivno se vjeruje, ako si dovoljno dugo gladan, da ćeš umrijeti. Ako pobijediš glad, pobijedio si sve.

Ako Boga ima, kaže Paskal – to je to – ti si na dobitku, sav tvoj život imao je smisla, a ako ga nema, kad umreš, to će ti ionako biti svejedno. S druge strane, ako nisi vjerovao u Boga, a njega ima – šta ćeš onda...

ljudi su godinama i godinama gradili kuće, a onda bi neko došao i spalio ih za sekund. I na jednoj i na drugoj strani potrebno je ustati. Ponovo napraviti Kuću. Ponovo sagraditi sve to što je srušeno. I tako do smrti. Uporno. Vrijedno. Tako funkcioniše svemir. Bog nije zaboravio nas, mi smo zaboravili njega. Nije se on od nas okrenuo, već mi od njega, mi smo svojom slobodnom voljom odlučili da ga nema. I to je okej. Ali to uopšte ne umanjuje sistem po kome sve na ovom svijetu funkcioniše.

Podrazumijevalo se. Mnogo se toga podrazumijeva u ovom svijetu. A onda kad se između nas podigne nepremostiv zid, sjetim se stvari koje nisam stigao da kažem. Da li sam ikad ocu rekao da ga volim? On nije pokazivao emocije. Ja ih nikad nisam pokazivao. Podrazumijevalo se. Da li sam ikad majci rekao da je volim? Znao sam da je nasmijavam, da je zagrlim, da je poljubim, imali smo svoje male rituale. Ipak, da li sam ikad rekao prosto: volim te? Ne sjećam se.

Sudbina ima svoje nevidljive tokove i uvijek vješto poentira. Voli tako da radi. Učini to na način na koji se najmanje nadaš.

nekako u sebi vjerujem da ljudi koji su srećni i ostvareni, ljudi koji su zadovoljni sobom, nikad ni pod kojim okolnostima ne mogu izgledati tako zapušteno kao Jelena. Sve što govori u potpunom je neskladu s onim kako izgleda. Vjerovatno je do mene i volio bih da nisam u pravu. Još vidim djevojčicu prkosnog osmijeha koja je odlučila da pokaže svijetu kako može da se izbori s njim. I dalje se brani od tog svijeta. A zašto?