Besplatna dostava

Nama ne trebaju kvadrati, nama treba pivo, duševni mir i malo vruće riblje juhe.

Piscu su knjige poput djece. Sve ih voliš, posebno onu koja nisu baš imala sreće u životu.

Njihovi najsretniji dani u životu s našima nemaju nikakve veze. Da mi manje pamtimo, bile bismo bolje volje. Čemu stalno vrtjeti film, vjenčanje, prvi seks, prvi brak, drugi brak, treći brak, prvi porod, drugi porod, prvi abortus, drugi abortus… U našim smo glavama, mi žene, stalno u krvi do koljena. Da se operemo, ne bismo bile toliko napete.“

Ipak, na pitanje kako ti je bilo na porodu, uvijek odgovaraš: ’To mi je bio najsretniji trenutak u životu.’ Nije pristojno spominjati rezanja, šivanja, bolne upale sisa, mlijeko koje je došlo ili nije došlo, jedan ve-ce na trideset žena, odvratne liječnike, grube sestre… Ne i ne! To je bio najsretniji trenutak u tvom životu!“

Gdje sam bila kad je spermij moga muža provalio u moje jaje, to je najvažniji trenutak u životu svake žene, kad ti se tako nešto desi, promijeni ti život dok si živa. Jebeš i Kenedija i Tita.

„Zašto je nenormalno čuvati vlastito dijete? Zato što si jebeni muškarac? Tebi je normalnije ubijati desetogodišnje teroriste u Afganistanu nego nekoliko mjeseci brinuti o vlastitoj kćeri.“

„Tko je napisao ’Ostajte ovdje jer vas tuđe nebo neće grijati kô što vas grije sunce vaše domovine?’“

Piscu su knjige poput djece. Sve ih voliš, posebno onu koja nisu baš imala sreće u životu. Amaruši je moje nesretno dijete, koje je hrvatski izdavač pred deset godina pustio niz vodu. Čupavo, prljavo, malo, zgrčeno biće nije imalo nikakve šanse. Umrlo je tiho i zaboravljeno od svih.

Nikad se s tim nisam mogla pomiriti. Amaruši je knjiga koja mi neopisivo mnogo znači. U njoj nema opisa odjeće, drveća, kuća, grada, zemlje… Radnja se odvija negdje. Ja sam zapisničarka koja ne komentira. Osluškujem, prisluškujem, bilježim. Ja sam muha na zidu.

Za mene je to bio veliki izazov, sudbina djevojčice Amaruši lomila mi je i lomi mi srce.

Ukratko, najvažniji trenuci u životu svake žene jesu oni trenuci koji muškarcima znače malo ili ne znače ništa.

U ono doba muževi nas, dok smo rađale, nisu držali za ruku niti nam brisali znoj sa čela, hvala Bogu. Nije bilo ni epiduralnih, sve je prošlo u krvi i nadnaravnim mukama. Ipak, na pitanje kako ti je bilo na porodu, uvijek odgovaraš: ’To mi je bio najsretniji trenutak u životu.’ Nije pristojno spominjati rezanja, šivanja, bolne upale sisa, mlijeko koje je došlo ili nije došlo, jedan ve-ce na trideset žena, odvratne liječnike, grube sestre… Ne i ne! To je bio najsretniji trenutak u tvom životu!“