Nevidljiva žena i druge priče

Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno. Njihova veličina ništa ne znači, težina i visina zanemarive su. Odjeća također.
Nije to baš kao da ne postojiš, već kao da živiš u nekoj drugoj dimenziji. Sve je isto, a ipak – nije isto. Ljudi se drugačije odnose prema tebi, a ti se, kao nevidljiva žena, trebaš tome prilagoditi.

„Moja je majka postala bezbojna. Stariti, to znači izblijedjeti, postati proziran.“

Bi li je razumio kad bi mu rekla da ona mora voljeti svoje tijelo kako bi se prepustila drugome?

Trebala bih ipak, dok se još sjećam tih ljudi, kupiti nekoliko albuma i posložiti njihove fotografije s imenima i datumima zapisanim ispod svake od njih. Jer svi oni ponovo umiru onog trenutka kad više nema nikoga tko bi prepoznao njihova lica.

Zavidim ljudima na uređenim albumima i uređenim životima, s precima koje nisu zaboravili. Albumi su važni. Fotografije su važne.

Što s fotografijama koje su snimljene, ali su nestale? Mogu li sastaviti album od fotografija kojih više nema? Hoće li u mojem imaginarnom albumu zauvijek ostati prazne stranice kao svjedočanstvo da je to razdoblje preskočeno jer su fotografije nekamo nestale, iščezle, izgubile se ili su uništene?

Kako toj osobi objasniti da je starost sasvim posebna vrsta samoće?

I činjenice da je s njim zato što su oboje zaboravili svoje godine, svoje sumnje, strahove i otpore. Njih dvoje imali su svoj jezik, jezik odgonetavanja pogleda i gesta, govor tijela.

Dodir njegove ruke oko ramena nosila je do kuće. I u kući. I u krevetu. Osjećala ga je danima kao udubljenje. Kao ranu.

Njihovo je približavanje bilo dugotrajno, prepuno oklijevanja, postupno.