Monah Hokaj

vitka kao stablo mladog jablana

neobjašnjiv spoj dobra i zla.

Sumnja je druga strana vjere, kao što je ljubomora druga strana ljubavi.“

mnogim slučajevima ijekavica je, ipak, jasnija i melodičnija. Na ijekavici se kaže: „Moje krvavo proljeće proleće.“ Prođe, protutnja moja mladost. Na ekavici bih napisao: „Moje krvavo proleće proleće“, a nema akcenata u Vukovoj azbuci…

sad si kao trula mješina. Obrazi podbuli i nabrekli, kao u bumbara.

mentalni i duševni grom,

trenu jednome poludi. U trenu jednome postane neko drugi. U trenu jednome prihvati da je ono što nije.

Savjest čovječija, za koju kažu da čovjeka čini čovjekom, kod ubica, kod razbojnika, kod onih koji siluju i rođenu djecu, mrtva je, nema je, u času zločina. Ako se probudi, a kod nekih se, čitao sam, nikada ne

probudi, to se desi po učinjenom zlu, nekad prije nekad kasnije, a prekasno uvijek. Savjest moja bila je zaspala kada sam uperio snajper u Muharema, a sasvim zamrla kada sam, na onom slavlju, u selu Pale, zasut čestitkama i pohvalama.

U očima njegovim iskrila je zahvalnost.