Nini je izašla iz spavaće sobe držeći Rouzi; beba je bila zajapurena, vlažnih očiju, donja usna drhtala joj je od očajanja.
„Vidite ko će nam se pridružiti za desert!“, reče Nini.
„Nažalost, Maks mora da ide“, reče Džekson. „Je li tako, Makse?“
„Da“, rekao sam ustajući. „Moram da se vratim kući kod Skaut.“
Zahvalio sam Nini na divnoj večeri, nasmešio sam se potpuno ravnodušnoj Rouzi, a Džekson me je ispratio do vrata prebacivši mi ruku preko ramena.
Stari prijatelji se opraštaju posle sjajne večeri.
Izašao je na hodnik, ostavio vrata odškrinuta, i govorio tiho kao da se moli.
„Ti si mi najstariji prijatelj i volim te“, rekao je. „Prema tome – ne okreći svoju detektivsku svetiljku na moje momke. Makse – časnu ti reč dajem – to nismo mi.“
„Ako nisu učinili ništa loše, onda nemaju zbog čega da brinu.“
Džekson je odmahnuo glavom.
„Nisam ja zabrinut za njih, Makse“, rekao je. „Zabrinut sam za tebe.“