Kastigulja

Velike duše lako praštaju. Ne tolko zarad drugih kolko zarad sebe. Ne puštaju da ih truje tuđi otrov.

Kad čeljade ne nauči da grabi male radosti, onda ne zna kad živi sreću. To nije samo radovanje i smijeh, to je svaki osmijeh. Čeljade ne zna da živi sreću dok ga ne ostavi. Ovaj Anđelikin zagrljaj bijaše sreća.

Nije to malo. To ti je, moja Đurđa, još jedna alka na verige iznad kućnog ognjišta. Lazar se nadoveza na Nika, isto ka što je Niko na svojeg oca.
− Jes, ma treba ta alka da bude čvrsta da ne popušti. Zaludu ako je slaba

Teško je istrpjet sebe kad znaš da si dobar komad života preda lažima, samo zarad mira u kuću i nemira u prsi.

Što je voda potoka spram morskog prostranstva?, pitala se. Manja voda vazda ide onoj višoj. Zaludu potoku bistrina što je pokupio i ponio sa planine kad ga jedan mali talas za jedno valjanje utopi u sebe. Pomisli kako liči na taj potok.

Shvatio je tada da ono što je tražio oko sebe nije bilo niđe drugo do pri njemu. Gleda je tamo đe ne treba. Baš kako je Irfan reka, sve se posloži tek kad se u sebe zaviri i kad ono pri sebi prigrliš jer se sastavljate po sličnostima koje se podupiru.

Nataložen nemir tražio je da se konačno umiri. Znavala je da se mora suočit sa onim što je tamo čeka. Taman ka što je znavala da mora poć da bi se vrnula sebi. Vjerovala je da će to što traži prepoznat po mirisima. Zato je morala na tu bandu. Ka što je nekad otuda dolazio nemir, sad je od tamo morala sebi donijet mir.

Zidovi oko nje zvečali su saminjom i tišinom. Ne bi li ih odagnala, uze bruškin i navali da frega pod. Upirala je potonjom zerom snage, dok joj se gipko tijelo povijalo ka da se oštrim trzajima oslobađa grča. Činjelo se da tako smiče sve tragove što su joj se u potonje vrijeme utisnuli po životu, što su stigli da je pregaze i zgnječe ovo malo njezinog trajanja. Napraviše na nešto što više nije sličilo onoj đevojci odnekad. Ne bješe svjesna kad joj se iz grudi oteo jecaj. Niti ga je čula. Stopio se u oštar zvuk bruškina. Suze su joj kapale po mokrim rukama, ne ostavljajući za sobom izdajničke tragove. Dok je završila freganje, iz nje se iscijedila potonja kap plača. Jagodice joj bijahu crvene, kapci otekli, a oči presušene. Tišina oko nje konačno je prigrlila mirom.

A što bi ti učinjela da si na moje mjesto? Dobro znaš da se jedva sastavilo ono što je bilo na korak da se nikad više ne sastavi. S ovim pokušah da poravnam ono što nijesam dosad umjela poravnat. Sve ono što nijesam imala, pokušaću s ovim da izgradim. Pa neka je mimo onoga što drugi čine i misle. Neka je mimo onoga što zbore da je pametno. Nije vazda po pravdi duše sve što je po pravdi naroda.

Da nije bilo tog nemira izmiješanog sa strahom, što joj je u potonje vrijeme struja između rebara i stiska je u grlo, pomislila bi da ovo što sada živi je samo još jedan krug kojim je ucrtala novi god svog trajanja. Nijesu je plašile godine, više se bojala tih praznih krugova koji nijesu donosili ništa novo i koji su za sobom ostavljali samo tupu nadu da će onaj sljedeći donijet komadić sreće. Često su joj glavom ozvanjale riječi baba Agnice da čeljade ne zna da živi sreću dok je ne izgubi. Ne bješe joj posve jasno kako se ne prepozna tren kad si srećan. Možda je baba Agnica mislila da je sreća sve ono što se mjeri odsustvom nesreće? Možda ti treba taj ośećaj tuge da bi moga prepoznat da živiš sreću? Možda je nužno da se vječito odmjeravaju i raskubaju, ne puštajući čeljade da mu se dani utope u sivilo i mrtvilo bezosjećaja?