Patnje mladoga Werthera

Najbolji moj, mene nema više; ona može sa mnom raditi što hoće.

O, da sam vladar, ja bih pastoricu, načelnika i komoru... Vladar!... No kad bih doista bio vladar, što bi me bilo briga za stabla u mojoj zemlji?

Bog znade kako često lijegam u krevet sa željom, pače katkad i s nadom, da se više neću probuditi: a jutrom otvorim oči i opet vidim sunce, i nevoljan sam.

Ona ne vidi, ne osjeća da sprema otrov koji će i mene i nju survati u propast; a ja pun pohote ispijam vrč što mi ga ona pruža na moju propast.

Osam dana imamo već najružnije vrijeme, a meni to prija. Jer otkad sam ovdje, nije mi se na nebu pokazao lijep dan kojega mi ne bi tkogod pokvario i ojadio. Pa kad ovako pada kiša, vijavica vije, hladnoća i bljuzgavica — »ha«! mislim, »ni kod kuće ne može biti gore nego vani«, ili obratno — i tako je dobro.

Jest, ja sam zbilja samo putnik i lutalac na zemlji! A zar ste vi nešto više?

Doduše, svaki dan opažam sve više, dragi prijatelju, kako je lud onaj tko druge mjeri prema sebi. No budući da ja imam toliko posla sa samim sobom, a srce mi je tako uzburkano — rado puštam neka drugi idu svojom stazom, samo kad bi oni mogli i mene ostaviti u miru!

molim se više nikomu osim njoj; mojoj se mašti ne javlja nikakav lik osim njenoga, i sve oko sebe promatram samo u poređenju s njom. A to mi baš stvara mnogi sat sretnim — dok se opet ne moram oteti od nje!

Ne vidim drugog svršetka mojoj nevolji izvan groba.

Uzalud pružam ruke prema njoj, jutrom, kad se rasanim od teških sanja; uzalud je noću tražim u svojoj postelji, kad me prevari sretan, bezazlen san, kao da sjedim kraj nje na livadi i držim njenu ruku i pokrivam je s tisuću cjelova. Ah, kad zatim još u bunovnosti sna tapam za njom, pa se time sasvim razbudim — potok suza navali iz mog stiješnjenog srca i ja plačem bez utjehe u mračnu budućnost.